20.07.2012., petak
OTKROVENJE - petak - 4
|
4 Neko je vrijeme neometano čitao, a onda mu pažnju s knjige odvuče neuobičajena buka, škripa metala i Ognjen odlijepi pogled s knjige i pogleda prema naprijed, na ulicu, odakle je neugodna buka dopirala. Dva su se automobila blago sudarila, nije bilo povrijeđenih, ali, shvati Ognjen istog časa, bilo je bijesnih. Muškarac je urlao na mladu vozačicu, a ona se grčila pod navalom njegova bijesa. Odmahivala je crnokosom glavom i uzalud pokušavala doći do riječi. Muškarac joj to nije dozvoljavao, neprekidno urličući i unoseći se mladoj ženi u lice. Ognjena to naljuti. Toliko je bahatih ljudi na svijetu, da je to već mučno. Položi knjigu na stol i sa žaljenjem uzdahne. Njegov je mir prekinut, suviše je kratko potrajao. - Sramota - reče djevojka za susjednim stolom glasno, tako da ju je Ognjen savršeno dobro čuo. - Ne da joj ni riječ izustiti. Zašto mu ne prilijepi pljusku? Ali napadnuta i vrijeđana djevojka nije pljusnula neotesanog bukača, naprotiv, kao da se još i više uvukla u samu sebe. Ognjena njen bespomoćni pokret ramenima podsjeti na nešto, ali nikako se nije mogao sjetiti na što. A onda mu odjednom sine: upravo je tako grčila ramena Lidija, prilikom one njihove znamenite prepirke. Zvali su je "znamenitim", jer bila je u stvari, i jedina njihova istinska prepirka. - Vrijeme ne stoji - bila je rekla tog zimskog dana. - Ni za tebe, ni za mene. Za mene još i manje. - Koga briga za to? I kako to misliš, za tebe još i manje? - Ti možeš postati otac i u kasnijoj životnoj dobi - odgovorila je Lidija, a krupne su joj crne oči sijale tugu. - Meni vrijeme nemilosrdno otkucava. Približavam se tridesetoj ... - Dvadeset i sedam ti je! - obrecnuo se Ognjen iznerviran. - Imaš još vremena do tridesete. - Daj mi jedan pravi razlog - zatražila je ustajući sa kauča na kojemu su sjedili i počevši nervozno šetati prostorijom - zbog čega ne bi imali dijete. - Ne želim dijete! - odrezao je Ognjen. - Je li to dovoljan razlog? - Zašto ne želiš dijete? - Ostavi se te teme, molim te - rekao je nestrpljivo odmahujući rukom. - Jednostavno ne želim i to je sve. Ne još. Zavladala je kratkotrajna tišina. Rekao je "Ne još“, samo zbog Lidije, ne bi li nekako ublažio svoje odbijanje. I pitao se, je li ga Lidija "pročitala“? - Kad onda? – upitala je. - Ne znam. Odakle da znam kada ću poželjeti postati tata? Znam jedino to, kako nikad, baš nikad, nisam to poželio biti. - Čuješ li ti samog sebe? Shvaćaš li što mi govoriš? - Nemoj razvijati prepirku - zamolio je Ognjen. - Točno znam gdje to vodi. A ne vodi na dobar put, to je sigurno. - Ali ... - Molim te, Lidija! - uzviknuo je Ognjen, pa i on ustao sa kauča: više ni sekunde nije mogao sjediti. - Dosta više! Razgovarati ćemo o tome za koju godinu. Ne sad. Suviše je rano. - Tebi je suviše rano, možda - uz grčenje ramena, odajući tako svoju bespomoćnost i tugu i nesnalaženje, rekla je Lidija oborenog pogleda. - Ali meni nije! Ognjena smekša taj njen pokret ramenima kojeg je prvi put u Lidije primijetio. Prije se nikad nisu ni prepirali oko nečeg tako važnog kao što je dijete. Možda zbog toga ... Ognjen joj je prišao i obgrlio joj ramena, žaleći njen osjećaj bespomoćnosti, ali je znao da ga to neće smekšati, neće popustiti. Do tog trenutka nije ni znao da tako misli, pomalo se i sam iznenadio svom kategoričkom odbijanju. Ali nije požalio zbog toga. I već je onda znao, da nikad neće promijeniti mišljene. Naravno, neće to Lidiji reći. Znao je da je to nepošteno s njegove strane, ali je znao i to, da tako mora biti. Život jest često nepošten i nije on kriv zbog toga. - Idemo u kino - rekao je u Lidijinu crnu kosu koja je mirisala na limun. - Zabaviti ćemo se i opustiti. I sad, sjedeći ispod kestena, promatrajući prepirku koja je jenjavala, jer policija se umiješala, osluškivao je tutnjavu sjećanja u svojoj nutrini. (nastaviti će se ...) |
19.07.2012., četvrtak
OTKROVENJE - petak - 3
|
3 Ognjen osjeti lagani pritisak u leđima kojeg ne bi mogao nazvati bolom, ali koji jest bio neugodan, pa odlijepi pogled s bliještećeg monitora, ustane i visoko uvis pruži ruke, propinjući se na prste. Pomagalo je i Ognjen se zadovoljno nasmiješi. Kad bi barem svaku malu neugodnost u životu mogao riješiti ovako brzo. A neugodnosti su se gomilale, bio je svjestan toga, iako nije govorio o njima. Ponekad ih čak ni samom sebi nije priznavao, znajući kako to nije u redu. Morao bi se suočiti ... Začuje se kucanje na vratim i čas kasnije u prostoriju uđe Ognjenov šef, visok i uvijek nasmiješen pedesetogodišnjak, duguljastog lica i sa naočalama bez okvira na nosu. - Nadam se - reče uz vječiti osmjeh - da te ne ometam? - Naravno, ne! - Zar ti ne bi trebao biti na godišnjem? - U ponedjeljak mi počinje - reče Ognjen, u sebi se već radujući danima koji su se svijetleći širili u budućnosti. - Kad danas završim ... - Lijepo! - prekine šef pružajući mu dokument, kojeg Ognjen uzme i ovlaš pogleda. - Poznaješ to? Ognjen samo klimne. - Koliko ti treba da mi središ tu grešku i učitaš je u program? - Niti pet minuta. - Ozbiljno? - Šef se još šire nasmije. - Onda zbilja imaš sreće. Sredi mi to i možeš istog časa započeti sa svojim godišnjim. - Pa - reče Ognjen - to je zbilja velikodušno. Ne znam ... - Sve je u redu - ponovo ga prekine šef i ponovi: - Sredi mi to i nestani. Odmori se i dobro provedi. - Hvala lijepa - reče Ognjen, čvrsto stežući pruženu šefovu ruku, a tako je i mislio. - Zaslužio si - reče šef već odlazeći. - Nije potrebno zahvaljivati. Na ulici, još nije bilo ni jedanaest sati, sve je vrvjelo od života i Ognjen se tome začudi. Već jako dugo nije u ovo doba dana bio na ulici i začudilo ga je mnoštvo ljudi koji su šetali bezbrižno razgovarajući, sjedili za stolovima na pločnicima i ispijali kave. Ljeto je počinjalo i djevojke su lagano obučene pokazivale svoje draži. Nekako u ovo isto ljetno doba, upoznao je Lidiju, prisjeti se Ognjen dokono koračajući, ne žureći, osjećajući kako odjednom ima mnogo vremena samo za sebe. Nigdje ne mora ići do četiri poslijepodne, a to je tek za pet sati. Pet sati koje može potrošiti kako želi. Nigdje ne mora otići, nitko ga ne čeka. Sloboda. Ognjen se nasmije u sebi. To je ono što mu nedostaje, shvati odjednom. Uvijek se nalazi u okružen ljudima: na poslu, dok se zabavlja, pa čak i u vlastitom stanu posljednju godinu, od kad se Lidija doselila k njemu. Nekad, dok je živio sam, često bi večeri provodio uz knjigu, mirno i tiho, uživajući u tome. Sad toga više nije bilo. Lidija je uvijek imala o nečemu razgovarati. Prestao je čitati i to ga je smetalo, zatim je osjećaj smetnje potisnuo, jer bogamu, ljudsko je biće, u ovom slučaju Lidija, važnije od bilo koje knjige. Prelazeći ulicu, dok su automobili mirovali, a motori im nestrpljivo brujali, Ognjen odjednom odluči kupiti knjigu. Ne bilo koju knjigu, već posebnu, onu koju je namjeravao kupiti nekoliko puta i uvijek odustajao od kupovine. Jer knjiga "Opadanje i propast rimskog carstva" od Edward Gibbona zahtijeva koncentraciju i vrijeme, a to će oboje, čvrsto je Ognjen to obećao samom sebi, ulazeći u klimatiziranu knjižaru sa vrućeg asfalta, ponovo steći. Svaki će dan svog godišnjeg odmora odvojiti dva sata za čitanje. Čovjek mora biti ponekad sam, sa svojim vlastitim mislima. Ognjen uzme knjigu s police, jer točno je znao gdje se željena knjiga nalazi promatrajući je već, kako mu se činilo, suviše dugo vremena, pa je odnese na blagajnu. - Umotati ću vam je - reče prijazno vrlo mlada prodavačica, obučena u usku majicu bez rukava, koja je isticala njene draži. - Ne, hvala - odbije Ognjen: može s čitanjem počet odmah, naglo je odlučio. - Nije potrebno. Izlazeći iz knjižare sa knjigom u ruci, osjećao se miran, opušten, onako kako se već jako dugo nije osjećao. Znao je što će učiniti. Prošetati će do onog lokala pod starim kestenima, izabrati stol za kojim će mu ljudi što manje smetati, i uz neko ledeno piće početi čitati. Osjećajući prijatnu težinu knjige u ruci, koračao je lagano, dugim koracima, dok mu se plava i kratka kosa presijavala pod suncem koje je nemilosrdno žarilo. (nastavlja se ...) |
18.07.2012., srijeda
OTKROVENJE - petak - 2
|
2 Kako je Ognjen i pretpostavljao da će se dogoditi, nekoliko minuta prije deset sati, oglasi se njegov službeni telefon na stolu. - Krećemo li večeras ili sutra ujutro? - upita bez uvoda Ferdi, punog imena Ferdinand, ali kojeg su rijetko tako zvali. - Kako želiš - odgovori Ognjen, osmjehujući se i radujući se pozivu prijatelja: jutro je istog časa izgubilo svoje zamorno sivilo i Ognjen primijeti, kako sunce raskošno obasjava grad i prodire u njegov ured kroz veliki prozor. - Imamo dvije mogućnosti - reče Ferdi, a Ognjen zamisli njegove tamne oči kako prodorno gledaju preko orlovskog nosa. - Samo dvije? - upita Ognjen šeretski, jer odjednom se osjetio poletnim, san koji ga je proganjao i mučio postao je zaborav, a ispred njega se pružao dug i prijatan vikend s prijateljima. - Ili ćemo krenuti danas, odmah nakon posla - nastavi Ferdi nesmetano - ili ćemo odspavati i krenuti rano ujutro. Koja ti se varijanta više sviđa? Ognjen je trenutak razmišlja, a osmjeh mu nije silazio s lica. Učinilo mu se kao da čuje šum mora, dok Ferdi i on sa čašama u rukama stoje ispred Ferdijeve kuće za odmor, uživajući u zalazu sunca. Već su nekoliko puta, Lidija i on, bili gosti Ferdinanda i njegove supruge Anite u toj "kući za odmor", kako su je sami vlasnici prozvali. Bilo je ugodno boraviti u njoj, sa morem gotovo doslovno na dohvat ruke. Ognjen je uživao ustati se mnogo prije svih i otići trčati rano ujutro, dok je sunce tek počinjalo svoj pohod preko neba. Na kraju bi, pri završetka trčanja, naglavačke skočio u more i plivao nekoliko stotina metara duž obale, osjećajući svaki pojedini mišić tijela i uživajući u tom osjećaju. - Krenimo večeras - reče, misleći na to ranojutarnje trčanje, pa doda: - Ako se slažeš, naravno. - Savršeno - reče Ferdi. - Odgovara mi tako i računao sam na to. Neke sam predradnje već učinio. Znači, poslijepodne dolaziš s Lidijom kod nas. U šest? - U šest - potvrdi Ognjen. - Sjajno! - uzvikne Ferdi. - Radujem se provodu. Vidimo se u šest. - U šest - ponovi Ognjen, ali je njegov prijatelj već prekinuo vezu. Ognjen ostane sam sa svojim mislima. Još nekoliko sati i dugo očekivani vikend će početi. Od kad su, Lidija i on prošle godine upoznali Ferdinanda i njegovu Anitu, vikendi su im dobili na značenju. Ognjen je osjećao promjenu koja im se s tim poznanstvom uvukla u život i uživao je u njoj. Trosatna vožnja do "kuće za odmor" postala je rutinska, baš kao da ta kuća pripada Lidiji i njemu. - Razmišljaj o njoj, kao o svojoj kući - rekao mu je Ferdi, kad su prvi put ušli u tu kuću, u koju će kasnije mnogo puta navraćati. - Daj, molim te - zbunjeno je promucao Ognjen. - Sasvim sam ozbiljan - rekao je Ferdo, i da bi naglasio svoje riječi, položio je ruku na Ognjenovo rame i blago ga stisnuo. - Voljeli bi to, zar ne, Anita? - Razumije se - odgovorila je Anita, lijepa plavuša, široko im se osmjehnuvši. - Ponekad propustimo nekoliko vikenda, a da ne navratimo ovdje - nastavio je Ferdo. - A to je šteta. Dobro je za kuću da se što više boravi u njoj. Navečer, pripremajući se za spavanje, Ognjen je, perući zube u maloj kupaonici i stojeći pored Lidije koja je činila to isto, primijetio: - Neobično ljubazno od njih, zar ne? - I suviše ljubazno. Prevelikodušno. - Kako to misliš? - Tako kako sam rekla - odgovorila je Lidija. - Poznajemo se vrlo malo vremena, a oni ... Pustila je rečenicu da visi u zraku i zabavila se ispiranjem četkice za zube. Ognjen je nestrpljivo upitao: - Što si htjela reći? Dovrši rečenicu. - Nije važno - odgovorila je prolazeći pored njega i pomilovavši ga po licu. - Zaboravi. I dođi što prije u krevet. Osjećam se požudno večeras. Ognjen se osmjehne tom sjećanju. Već mu dugo Lidija nije rekla takvog što. Strast kao da je postala manja, slabija, mlaka, ne više vruća. Ognjen se pitao, da li je to samo njegova krivica, jer znao je da se u njegovim osjećajima dogodila promjena, ili i Lidija snosi dio krivice. Ako krivica postoji. Ognjen nije vjerovao u krivice, ne u takve vrste krivice, stari se u životu događaju i to je to: nitko ne mora biti kriv. Ali ljudi ne bi bili ljudi, kad za svoje nesreće ne bi okrivljavali sve druge samo ne sebe. Sve se rađa i sve umire, zakon je života. Umire li njegova strast prema Lidiji? Nije želio vjerovati u to. Pet su godina zajedno, prije godinu je dana došla u njegov stan, nekako baš koji dan prije nego li će upoznati Anitu i Ferda. (nastavlja se ...) |
17.07.2012., utorak
O T K R O V E NJ E
|
Petak 1 Osjećao je koliko je važno dostići lik koji je nestajao u magli, ali ma koliko god se trudio, a trudio se silno mnogo, lik je nestajao obavijen sivim tajanstvenim trakama koje su lepršale oko njega. Vidjeti mu lice, vrištala je gladna želja u njemu. Mišići su mu bolno podrhtavali, napeti, nadnaravno se naprežući u posljednjem i očajničkom pokušaju dostići željeni lik, položiti mu ruku na rame, okrenuti ga prema sebi i konačno, konačno mu ugledati lice. I dok je pružao ruku u punom trku, lika obavijenog maglom nestane, a ispod njegovih nogu u kojima više nije bilo snage, odjednom se otvori provalija, duboka, zijevajuća, prijeteća. Zamahao je rukama u očajničkom pokušaju zaustaviti se na samom rubu provalije, a iz grla mu se oteo vrisak straha. - Zar opet? - začuje u mraku pitanje praćenje uzdahom. Ognjen ne odgovori. Sjedio je u krevetu buljeći u mrak, pogledom ga probijajući. Svjetlucave kazaljke sata pokazivale su 2:15. Točno koliko su i pokazivale prošli put, kad je sanjao isti san. Treći put za redom u mjesec dana. Otprilike svakih deset dana, san bi se vratio i uznemirio ga. To više nije slučajnost. - Jesi li budan? - upita Lidija, pružajući ruku u mraku. - Jesam - odgovori Ognjen osjećajući njenu malu i toplu šaku na svom bedru. - Opet si stenjao i vikao i ... - Znam - prekine je on: nije želio o tome razgovarati. - Oprosti. Nastavi spavati. - Ponavlja se - promrmlja Lidija. - Spavaj - reče on odgurnuvši plahtu u stranu i ustajući. - Nastavi spavati. - Ti ustaješ, a meni govoriš da nastavim sa spavanjem - negodujući reče Lidija. - Kako si to zamišljaš? Ognjen začuje šuštanje plahti i više nasluti nego što ugleda pokret Lidijine ruke. Trenutak kasnije, svjetlost preplavi sobu. Ognjen obori pogled žmirkajući. Naglo preplavljena svjetlošću, činilo mu se da čitava soba neprirodno svijetli i shvati koliko su mu živci napeti. - Pogledaj me - reče Lidija, ali joj glas nije zvučao zapovjednički, više je bio molećiv. Ognjen uzdahne i onako se gol, držeći traperice u ruci, okrene prema Lidiji. Sjela je u krevetu, crna joj je kosa uokvirila srcoliko lice, a crne su joj i krupne oči bile prikovane za Ognjenove. - Zašto mi ne kažeš – upita tiho - što to sanjaš? - Nije važno. - Kako nije važno, kad si toliko uznemiren? - Nisam uznemiren - reče on navlačeći traperice i izbjegavajući joj pogled kojeg je osjećao na sebi. - Hoćemo li se sad početi lagati? - upita Lidija. - Nakon petogodišnje veze? - Ne dramatiziraj, molim te - reče Ognjen. - Ne dramatiziram i ti to znaš - dobaci Lidija malo glasnije, jer Ognjen je već izlazio iz spavaće sobe. - I sad bježiš! Ognjen uzdahne i zastane. Trenutak je tako stajao sa rukom na kvaki vrata sobe. Zatim odluči suočiti se sa ispitivačkim pogledom Lidije i okrene se prema njoj, a pogled mu se zaustavi na njenim otkrivenim grudima. Kad su posljednji put ... nije se mogao sjetiti. Ne ovako na brzinu. Nije to normalno. Njemu su svega 33, a Lidiji 27 i trebali bi svaki ... Ognjen odmahne glavom odbacujući odlutale misli i osmjehne se Lidiji. - Nemojmo se prepirati - zamoli je. - Ne prepirem se - odvrati ona. - Samo želim znati što se događa. - Ništa se ne događa. - A kako onda zoveš te snove koji te toliko uspaniče? - Jesam li uspaničen? - upita Ognjen šireći ruke. - Prije će biti, da je tebe uhvatila panika. - To te čudi? - Lidija podigne duge i crne obrve, a njen dug i tanak lijepo izdvajan nos blago zadrhti. - Ne volim te slušati kako u snu stenješ i jecaš. Strah me je. - Strah? - upita on. - Čega? - Ne znam što se događa - odgovori ona. - Eto čega me strah. Strah me je nepoznatog. - Ništa se ne događa! - Ali ti svejedno sanjaš nešto što te tjera na jecanje i ustaješ u nemoguće sate iz kreveta i radiš ... - Lidija zastane i zamišljeno se zagleda u Ognjena i reče: - Vidiš? Ja u stvari ne znam što ti radiš kad se iskradeš iz kreveta. - Ne iskradam se iz ... - Ma znaš što sam htjela reći! Ognjen klimne. Znao je, naravno. - Znam - prizna. - I svejedno ne želiš razgovarati sa mnom o problemu? - Ne postoji problem. - Opet smo na početku? - upita Lidija uz uzdah. - Nema početka, još manje kraja - reče Ognjen ustajući s ruba kreveta. - Spavaj. Ne brini zbog mene. Sasvim sam dobro. - Ne sviđa mi se ovo - reče ona. Ognjen se nagne i spusti blagi poljubac na Lidijine usne. Znao je da je izbjegao odgovoriti na pitanja, na koja će prije ili kasnije morati odgovoriti. I na koja ni sam nije znao odgovor. Hoće li ih ikad doznati? Odgovore? Za kime on to u snu trči? I zašto? I iznad svega, zbog čega ga taj ni po čemu poseban san toliko uznemirava? Izlazeći iz spavaće sobe, osjećajući Lidijin pogled na potiljku, pitanja su plesala u njemu, ali odgovori se nisu nazirali. (nastavlja se, naravno ... ) |
